UMJESTO UVODA

Kada Vas netko upita za Kubu, asocijacije će biti Fidel, cigare, raskošne kubanke i rum, cijeli dan se pjeva i pleše na ulicama, Havana.
Na prvi pogled prosječni turist će sve to i vidjeti, no za mene smisao putovanja nije samo vidjeti još jednu novu zemlju, već upoznati dušu naroda. Vidjeti ono što se krije ispod površine, a ono što smo otkrili promijenilo je zauvijek našu sliku o Kubi. Da Kuba može biti raj na zemlji, ali trenutno je to nesretna zemlja, koja je postala žrtva vlastitog vođe. Zemlja koja je platila cijenu slobode, a pitanje je da li će na kraju ostati slobodna. Kuba je puno više od cigara, ruma i salse, to je narod koji svaki dan još uvijek živi revoluciju, koji se svaki dan bori s stvarima koje mi ili nismo nikada niti iskusili, ili smo ih davno zaboravili. Stvarima kao nestašica lijekova, manjak vode, hrana na bonove, nedostatak životnog prostora. No zemlja u kojoj se turizam strahovito brzo razvija, i time donosi sve bolesti razvijenog društva; od droge do prostitucije. A Fidel, svjestan što je zatražio od svog naroda, strepi za njega, i još se uvijek nada da pravda i sloboda pobjeđuju. Možda, ali pod koju cijenu?

Mi smo na Kubi boravili svega 12 dana. Te smo u tom kratkom vremenu nastojali što više iskusiti. Prvih pet dana smo bili u Maria La Gorda, a nakon toga smo naravno otišli u La Habanu, kulturno, administrativno i turističko središte Kube.

1. dan – PUT
11.00 je sati ujutro. Iz Milana polijećemo za Havanu. Let traje 12 sati, a kako ćemo i promijeniti vremensku zonu u Havanu stižemo oko 18:00 navečer po lokalnom vremenu. Kako smo cijeli dan na putu, alternativa filmovima su knjige. Kako idemo na Kubu, odlučila sam pročitati Kratku povijest Kube, kubanca Julia Le Riverenda.  Nesretna povijest za otok je počela kada ga je, 27.10.1492. godine, otkrio Cristobal Colon (Kristofor Kolumbo). Naravno slavni moreplovac tada nije znao da je stigao na Kubu, već je mislio da je u Indiji. Nakon njega su ubrzo pristigli španjolski konkvistadori, čiji je jedini cilj bio na brzinu se obogatiti. Tako su u nekoliko godina pokorili cijelo domorodačko stanovništvo otoka, Indijance, te su ih gotovo istrijebili. Kako bi dobili potrebnu radnu snagu za rad u rudnicima, te kasnije poljima šećerne trske i plantažama duhana počeli su intenzivno uvoziti crne robove iz Afrike. Vlasnik Kube je bio španjolski kralj, te su sva dobra odlazila na njegov dvor. U 16. i 17. stoljeću na Kubi se naseljavaju i bijelci. U to doba nastaje nazive «criollo», kreolci, kojim su se nazivali svi Španjolci rođeni na Kubi. U 18. stoljeću dolazi do značajnih ekonomskih promjena, te engleska postaje najjača sila u Europi. Na Kubi se stanovništvo iskorištava do krajnjih granica. Nezadovoljstvo raste u cijeloj koloniji, jer su prisiljeni da sav duhan prodaju samo španjolskoj. Zbog toga često dolazi do pobuna. Krajem 18. stoljeća Englezi osvajaju Havanu, ali je ubrzo vraćaju Španjolcima.  U 19. stoljeća naglo se počinje razvijati industrija šećera, kojeg u to doba zovu bijelim zlatom. Jačaju i socijalne nesuglasice, te se narod diže protiv španjolski vladara. Bolivar oslobađa južnu Ameriku, no bogati trgovci s Kube se opiru nacionalnom pokretu, jer im to može samo pokvariti dobre trgovinske veze. Jačaju veze s Sjevernom Amerikom, koja kupuje veći dio kubanskog šećera. Sredinom stoljeća Jose Marti osniva nacionalni pokret, koji bi trebao dovesti do slobodne Kube, te 1896. podižu revoluciju. Nakon dvije godine građanskog rata, Sjeverna Amerika se uključuje u sukob, te okupiraju otok, a vlast preuzima general Leonard Woods. Pod nadzorom Amerikanaca na Kubi vladaju postavljeni predsjenici, te se zemlja «demokratizira». U  dvadesetom stoljeću izmjenjuju se diktatori. Posljednji je bio Batista, koji nakon Fidelove Revolucije 1959. godine bježi, a s njime i veći dio bogataša, te intelektualca koji se nisu slagali s Castrom. 1961. Amerika stupa u otvoreni sukob s Kubom, te slijedi  embargo na uvoz svih proizvoda s Kube. Što je primoralo Fidela da potraži pomoć od druge svjetske sile; SSSR-a, te proglasi svoju Revoluciju socijalističkom. Do početka devedesetih Kuba je za strance bila praktički zatvorena. No slomom Sovjetskog saveza, i globalnim promjenama, kako ne bi došlo do potpunog sloma države, bili su primorani otvoriti se svijetu, i tada započinje era turizma. Danas godišnje preko 2 milijuna turista posjeti Kubu, a broj je u stalnom porastu.
Stigli smo u Havanu. Slijećemo na aerodrom Jose Marti, te nakon sat vremena čekanja na imigracijsku kontrolu, izlazimo s aerodroma u toplu Havansku noć. Dobro došli na Kubu.

2. dan – LA HABANA
7 sati ujutro. S terase kuće gospođe Ayde gledamo Habansko jutro. Na terasi preko puta nas, neki čovjek mota cigaru, čuje se žamor djece, te lajanje pasa. Idemo prema Hotelu Presidente, gdje nas čeka transfer za Maria La Gordu, ronilački centar na istočnoj strani otoka. Kako imamo gomilu stvari po nas dolazi taxi, no problem je da stanu sve stvari i samo jedna osoba, pa kavaliri odlučuju da ja idem s stvarima, a oni će pješice, ima svega 5 minuta hoda do hotela. Stižemo pred hotela, gdje se grupa Francuza upravo ukrcava u bus. Svi u čudu gledaju kada taksist počinje iznositi stvari. No on im mirno objašnjava da snimamo film i da je to sve moja prtljaga. Pri tome mi namiguje.
Naš transfer malo kasni, no kako mi kažu na recepciji, ne brinite, doći će oni uskoro. I eto uz samo pola sata kašnjenja stiže naš vozač Tony. Ne znam zašto me sve to malo podsjeća na Dalmaciju. Bit će valjda zbog vrućine. Mi ulazimo u jedan kombi, a naše stvari u drugi. Očito je da imaju iskustva s roniocima i količinom prtljage koju vuku sa sobom. Vozimo kroz prometni kaos Havane. Na sve strane automobili stari u prosjeku barem 40 godina, Chevroleti, Dodge, Ford.  Tu i tamo vidi se i nešto novije, tipa Lada iz osamdesetih, a prva rijetkost u novi automobili, no vidjeli smo i nekoliko Audi A3, te novih Mercedesa. Uz automobile tu su i motocikli, trokolice (sjećate se Grunfovog vozila iz Alan Forda, e takvi izumi), kočije s konjima, konjanici, biciklisti. Izlazimo na Autopistu Nacional-autocestu, no ni tu stvar nije mnogo bolja. Sada uz sva prometala koja smo već vidjeli tu jure i kamioni, kamioni-autobusi, te volovske zaprege. Po sredini između dvije trake, umjesto uobičajenog metalnog branika zasađeni su grmovi crvenih i žutih ruža. Svaka dva metra jedan. Uredno su oblikovani u pravokutnike. Jumbo plakata gotovo da i nema, tu i tamo postoji neki, no dozvoljen sadržaj su samo revolucionarne parole kao npr. «Revolucija to smo svi!». Uskoro stižemo do odmorišta. Kasnije se pokazalo da je to na ovom dijelu autoputa jedino mjesto gdje se može nešto popiti i pojesti, pa kada recimo vozač iz suprotnog smjera odluči stat, jednostavno pređe s desne strane autoputa na lijevu, vozi malo u krivom smjeru, stane, popije nešto, i onda ponovi radnju povratka. I nitko se na to uopće ne obazire.
Svratište se sastoji od nekoliko natkrivenih koliba, tri manje, koje su barovi, te jedne veće gdje su stolovi, te suvenir štandovi. Svega ima, od majica s likom Che-a, CD novih kubanskih zvijezda, cigara, drvenih figurica, samo im još nedostaju drvene čaplje.
Nakon kratke okrijepe nastavljamo put. Ubrzo autoput prestaje, te silazimo na normalnu cestu. Sada postaje i zanimljivije jer prolazimo kroz naseljena mjesta. Jedino što nigdje nema nikakvih putokaza, niti natpisa s imenom. Pa prolazimo a da niti ne znamo gdje smo bili. Dolazimo do nekog većeg mjesta, i gle tu čak postoji tabla Pinar del Rio, glavni grad istoimene pokrajine. Kraj poznat po proizvodnji duhana. Nastavljamo dalje prema moru. Nakon nešto više od pola sata stižemo do obale. Ispred nas su palme, bijela pješčana plaža, te azurno more. Nastavljamo cestom te ubrzo stižemo do željeznih vrata, Maria La Gorda – diving center. Nekoliko metara dalje je recepcija, bar i budući dućan. Preko puta ceste su roza obojene kučice, s apartmanima, palme, plaža i more. U nastavku plaže je ronilački centar, te restoran. I to je sve u krugu od 130 kilometara.
Pred nama je cijelo popodne, pa da ne gubimo vrijeme odlučili smo otići na popodnevno, a nakon toga i na noćno ronjenje.
Raul, glavni instruktor u centru, nas pokušava uvjeriti da se odmorimo i da s ronjenjem počnemo tek sutra. No mi se ne damo, pa tu smo zbog ronjenja, a ne ležanja na plaži.
Dovlačimo svu kramu do centra, i prebacujemo je na brod. Radi se o gliseru dugom 15-tak metara, s kabinom i fly bridgeom. Osim nas četvero, tu je još dvadesetak ronilaca. Bit će veselo. Nakon kratke vožnje, dolazimo na lokaciju. Naš divemaster je Hector, te smo u grupi s još troje Nijemaca. Oblačimo se i prvi skačemo u vodu. Kompjutor pokazuje da je more 28 stupnjeva. Vidljivost je dobra. Tonem prema dnu, struje gotovo da i nema. okolo plivaju šarene ribe, nekoliko povećih kirnji. Dno je pješčano. Dubina je desetak metara. Tyson već naveliko snima. Ima tu toliko toga novog. Krajolik podsjeća na ostala tropska mora, jedina razlika je da ima nešto manje riba, te znatno više gigantskih spužvi. Koralji su dobro očuvani i čini se da El Nino, koji je poharao Maldive tu nije imao utjecaja. Da nam tijekom ronjenja preko glave nije prošlo još dvadeset ljudi mogli smo imati relativno ugodno ronjenje.
Nakon izrona prvo razgovor s Hectorom, onda s Raulom. OK dečki, mi smo ronili na Maldivima, Crvenom moru, Keniji, ali ovo danas je bilo bez veze, previše ljudi, ništa posebno za vidjet, nastavljam. Izgledaju zabrinuto. OK na noćno ronjenje idemo na Labirinto, kaže Hector, tamo će ti se sigurno svidjeti.
Noćno ronjenje je čim padne mrak, što znači oko 6 sati navečer. Stoga svu opremu prekrcavamo na manji brod, koji je dug samo 10 metara, jer samo mi idemo na ronjenje. Kako nas je manje u grupi, odmah nam je svima bolje.
Kada skačete u vodu, upućuje nas Hector, ugasite lampe. Upalit ćemo ih tek na 5 metara dubine. Na površini ima meduza, koji bi svjetlost mogla privući, te bi vas mogle opeči. U mraku i tišini skačemo u vodu. čuje se samo splash i znaš da je još jedan ronilac u vodi, okupljamo se oko sidrenog konopa, te svi zajedno tonemo u mrak. Gledam svjetlucanje planktona oko siluete ronioca ispred mene. Na 5 metara palimo lampe i uranjamo u noći život Kariba. Kao i svugdje u tropima, većina riba koraljnog grebena po noći se zavlači u rupe kako bi izbjegli kobni susret s grabežljivcima. Promatram polipe koralja kako se hrane. Sitne kozice koje su izašle u lov, te ogromne crvene rakove. Susrećemo nekoliko jastoga van rupa, te box fish, koja napada Tysonovu lampu. Na 5 metara se nalazi kanjon, račva se u dva odvojka, a svaki je dugačak desetak metara. Po izlazu iz kanjon susrećem trlju, 100% kao i trlje koje žive u Jadranu; crvenkaste ljuske, dugi bjeli brkovi za istraživanje pijska, crno oko. Naša Jadranska trlja u Karibima. Dok izranjamo gasim lampu, zbog meduza, a na površini tamno nebo posutom tisućama zvijezda.

3. dan – MARIA LA GORDA
Nakon jučerašnjeg razočaranja na prvom ronjenju, te nešto boljeg noćnog zarona. Za danas nam je Hector obeća zid. OK da vidimo i to čudo. Pomalo smo skeptični. No priča se da Kuba ima gotovo najljepši koraljni greben na svijetu, koji se proteže 400 kilometara u dužinu. I da je Maria La Gorda jedno od najboljih mjesta za ronjenje. Pa nisi sve to valjda samo priče.
Dok se vozimo prema Paradito Perdito, današnjoj prvoj lokaciji. Pitam Hectora zašto se Maria La Gorda tako zove. Pa, odgovara, tu je nekada živjela žena koja se zvala Maria, i bila je jaaako debela (gorda na španjolskom znači debela), imala je dućan i svi ribari su navraćali tu kupovati. I tako je ovaj dio dobio ime po njoj Maria La Gorda – Debela Maria. Vidiš one litice ispred nas to su Tet de Maria (Marijine grudi), a malo dalje u moru je Salon de Maria. Otići ćemo tamo jedan dan na ronjenje.
Stigli smo do lokacije. Ok danas ronimo na zidu. Spustit ćemo se do ruba, maximalna dubina je 30 metara. Vrijeme ronjenja je 45 minuta. OK Hector. Sve znamo. Tyson je već u vodi, jer imati mnogo toga za slikati. Skačemo u vodu. ispod nas je pijesak. Plivamo prema rubu koraljnog rebena koji se vidi u blizini. Sve je puno manjih i većih riba, tu i tamo se pojavi neka barakuda. Dolazimo do ruba, a ispred nas je plavetnilo, ispod nas savršen zid. S 15 metara pada u abis. Boris i ja smo se samo pogledali i sve je bilo dogovoreno. Kliznuli smo preko ruba i nastavili polagano tonuti prema dubini. More je na svim dubinama 28. ispod 25 metara ima puno manje riba, no tu su fenomenalne spužve, žute cijevi duge preko metar, koje podsjećaju na našu sumporaču, pa crna spužva, veličine bačve od 50 litara slična našoj Ircinii, pa ljubičaste cjevaste spužve. Koralja također ima u izobilju. Crni koralj je dosta uobičajen, vidimo ga na svakih nekoliko metara. Vrijeme nam prebrzo prolazi. Polagano krećemo prema površini. Ovo je već bio pravi zaron. Nije ta Kuba niti tako loša.
Drugo ronjenje je bilo na olupini galije iz 18. stoljeća. Mjesto se zove El Uevo. Brod se najvjerojatnije tijekom neke oluje razbio o obalu, jer se olupina nalazi pedesetak metara od plaže, na dubini od 3 do 8 metara. Sačuvana je ostala samo kobilica, rebra, te nešto metalnih dijelova. No zato su tu jata riba; žute trlje, zubaci, ribe leptiri u svim bojama, od žute, preko plave, do lavanda ljubičaste. Jastozi od 3-4 kg žive na 5 metara. Obilje koralja i spužvi. Nakon obilaska i snimanja broda plivamo prema zidu, koji se nalazi stotinjak metara dalje. Spuštamo se i na dvadeset i dva metra Draško nalazi morskog konjica. Tri puta je veći od onog jadranskog. Tyson je očajan, nema više filma u aparatu. A i zraka je sve manje. Tako je to u ronjenju. Uvijek nešto.

4. dan – SPUŽVE
Nakon jutarnje gimnastike na plaži, idemo roniti.
Prvo ronjenje je na mjestu Encanto. Radi se o  sistemu od 5 prolaza i nekoliko spilja, koji počinju na 15, a završavaju na 23 metra, gdje se kada prođete kroz prolaz nađete na rubu zida koji pada u plavetnilo.  Na vrhu zida, kao i uvijek sve je prepuno jata manjih riba, tu i tamo se vidi pokoja veća kirnja ili barakuda. Ulazimo u prvi prolaz, širok je dovoljna da jedan ronilac može komotno proći. Stijene su potpuno prekrivene koraljima i spužvama. Nakon što smo izašli kroz prvi, nekoliko metara se nalazi drugi prolaz, ulazimo u njega. Račva se na dva odvojka. Na kraju dužeg nalazi se malena polu spilja. U dnu vidim neki oblik, mora da je raža. Približavam se i stvarno, zakopana u pijesak, leži žutopjega raža. Smeta je bljeskanje bliceva pa nervozno pliva dalje. Ulazimo u treći prolaz koji je pet nekoliko metara udaljen od prethodnog, tu je opet sve puno koralja i spužvi. Iz njega ulazimo u četvrti i peti. Na kraju stižemo do ruba zida, gledam preko i ne vidim dno, samo okomitu stijenu koja nestaje u plavetnilu.
Drugo ronjenje je bilo na Cabesos de Bulte. Brod se usidrio točno na vrhu zida, gdje je dubina oko 11 metara. Skačemo u more i plivamo prema rubu. Ispod nas se nalazi debeli, metalni sidreni lanac on nekog broda, koji s vrha grebena pada prema dubini. Završava na 28 metara, te se jedan kraj ponovno diže prema vrhu. Izgleda kao da je kapetan bacio sidro na vrh grebena, no struja ili valovi su ga bacili prema dubini, te mu je lanac pao preko ruba, pokušali su ga izvući, no nije išli, jer je zapeo o koralje, uspjeli su ga dovući do vrha no ne i izvaditi, pa su ga na kraju bacili u more. Kako je lanac potpuno obrastao morskim organizmima, te je na nekim mjestima tako dobro prekriven da ga ne razlikujete od okolne stijene mora da se to dogodilo prije podosta vremena. Polagano tonemo prema 30 metara. Tu smo okruženi golemim žutim, ljubičastim i crnim spužvama. Nalikuju vrstama koje susrećete u Jadranu, samo su mnogo veće, neke su duge i preko metra. Ispod nas se nalazi još stotinjak ako ne i više metara dubine. No kako ronimo na zrak držimo se 40 metara. Vrijeme leti i naravno mora van.

5.dan - 28.11.2002. KITOPSINA
Predzadnji dan našeg boravka u Maria La Gordi, bio je i najuzbudljiviji. Tek što smo krenuli s mola, kapetan nas je upozorio na jata bonita, ribe slične našim tunama, koje su ispred nas panično iskakale iz vode. Sigurno ih proganja neki grabežljivac, kao što je morski pas, ustvrdio je. Idemo pogledati što se zbiva. Usmjeravamo brod prema jednom od jata, te kada smo došli u blizinu smanjujemo brzinu. Bonizi iskaču iz vode, i vidimo neku tamnu mrlju ispod njih koja ih izgleda lovi, malo dalje izviruje leđna peraja. Neki morski pas. Predaleko smo da prepoznamo vrstu, pa se približavamo još malo. I tada se ispod broda ukazala golema sjena, koja se polaganim elegantnim pokretima približila površini. Točno je ispred našeg pramca, a mrlje na leđima otkrivaju da se radi o kitopsini, bezopasnoj grdosiji koja se hrani planktonom. Vičemo kapetanu da stane da skočimo u more i snimimo je, no on to ne želi ni ćuti. Ako se nešto slučajno dogodi, objašnjava, ja idem u zatvor. Da stvar bude gora, nitko danas nema niti kameru niti nadvodni fotoaparat sa sobom. Nitko nam neće vjerovati. Kitopsina pliva ispred nas, pa malo zaroni ispod kobilice, prati nas i onda odjednom odlučuje da joj je dosta i nestaje u plavetnilu. Mjesto gdje ćemo roniti se zove El Juevas de Pipo i nalazi se nekoliko metara dalje. Brzo se spremamo, skačemo u vodu i dok tonemo svi se ogledavamo oko sebe ne bi li slučajno ugledali grdosiju koja je malo prije tu negdje nestala. No nemamo sreće. Zid oko nas koji nestaje u dubini. prekriven spužvama, koraljima, manjim i većim ribama, no naše kitopsine ni od korova.  Drugi zaron je bio na Aquario, kako je ime nagovijestilo radi se o platou na 10 metara dubine, prepunom riba svih mogućih boja, šara i dezena, sve to u šumi raznoraznih koralja. Osim riba ima dosta hlapova, te velikih rakova koje smo vidjeli neki dan na noćnom ronjenju. Toliko su veliki da nas se uopće ne boje, malo pokažu kliješta i svatko pametan shvati poruku. Ispred mene je dio prekriven pijeskom, iz kojeg vire malene jegulje, tanke ko špageti. Čim im se malo približim odmah se zakopaju. Malo dalje pliva omanja raža, pa nekoliko zubataca, svaki ima barem 2 kile, pa jato trlja samo nisu crvene, već žute boje. Stvarno izgleda kao da smo u tropskom akvariju. Nakon sat vremena izlazimo na zrak. Sutra je novi dan.

6. dan - POSLJEDNJI ZARONI
Zadnja dva ronjenje bila su na Yemaya i Salon de Maria. Yemaya je božica mora i zaštitnica podmorja, a mjesto koje smo posjetili izgleda kao da su njeni dvori. Dno je na 12 metara, te se pijesak nastavlja u koraljni greben. Dolazimo do otvora, koji vodi u kanjon, te izlazimo van na 26 metara, gdje se pred nama ukazuje zid, koji se kao i na drugi mjestima, jednostavno strmoglavljuje u plavetnilo bez kraja. Sve je prepuno raznih vrsta koralja, a crnog ima u izobilju. Spužve su još veće nego inače, i čini mi se da ima i više velikih riba, kao što su kirnje i barakude. Vidljivost je odlična. Klizimo prema dubini, i stapamo se s morem. Nakon nekoliko minuta polagano se dižemo prema vrhu. I tu susrećemo jednu barakudu, koja je došla na čišćenje. Nekoliko malih ribica čistača se užurbano vrzma oko grodsije, koja je razjapila čeljusti, maše bočnim perajama, i nepomično stoji u struji, dok je čiste. Promatramo prizor, a riba svjesna svoje brzine, uopće ne reagira na naše prisustvo. Kada smo se još malo približili, jednostavno je malo jače zamahnula perajama i repom i nestala ko munja.
Zadnje ronjenje je na Salon de Maria ili Marijin salon. Teren je relativno plitak od 12 do 30 metara, ali je bogato obrastao koraljima, te ima nekoliko poluspilja u koje se može zavući. Ispred jedne od njih smo ugledali golemom zubaca, više je ličio na omanju bačvu nego na ribu dok se ljeskao ispred nas. Pokazao nam je zube, te otplivao svojim putem. Cijelo vrijeme ronjenja pratilo nas je i nekoliko malih barakuda, a vidjeli smo i sve dosadašnje prijatelje; ribe leptire, kirnje, surgent fish, ribe papige koje žderu koralje i mnoge druge. I dok izranjamo opraštamo se s podmorjem Kariba. Do slijedeće prilike.

7. dan – CASA POLICARPO, MALECON
Na putu prema natrag opet smo se vozili istom cestom, istim autoputom, te smo stali u istoj autobirtiji.
U kasno popodne stigli smo u grad. Nakon što smo Borisa ostavili na aerodromu,  otišli smo u naš novi dom Casa Policarpo, kuću gospodina Policarpa, uređenu u kičastom kolonijalnom stilu. Izvana ništa posebno, zgodna katnica, s velikom terasom u prizemlju, te velikim balkonom na prvom katu, a kada uđete unutra; zastaje vam dah. Prva prostorija je hodnik povezan s mini muzejom antiknog namještaja. Sofe i stolovi u stilu Luja XVI, barokna ogledala od 2 metra, porculanske figurice na svakom koraku, tanjuri obješeni na zid iz 18 i 19. stoljeća. Na prvi hodnik se nastavlja TV soba s antiknim namještajem i televizorom kao središtem, a nakon nje slijedi dugačak glavni hodnik koji vodi do blagovaonice, kuhinje, te natkrivenog vrta gdje smo običavali večerati. U vrtu je mali zoološki vrt; majmun Pancho, dvije papige, golub, nekoliko ptica, te tri akvarija s tropskim ribicama, i doga i dva rotwajlera u drugom dvorištu. Duž glavnog hodnika su vrata, koja vode do soba. Svaka soba je uređena u drugom stilu, no prevladavaju kristalni lusteri, stilski namještaj iz raznih perioda, te razne porculanske figurice. Detalj koji za koji ne znam da li je bio slučajan, su bile noćne lampe u obliku mladenaca, još pokrivene originalnim najlonom, na kojem na engleskom piše: skinuti prije uporabe. Svaka soba ima svoju prostranu kupaonicu, obučenu u šarene pločice. I naravno u svakoj kupaoni su pločice drugog uzorka. Adresa Calle L, Numero 154. Kuća se nalazi u predjelu grada Vedado. To je novije naselje, koje se razvilo tek u 19. stoljeću. Ulice su, kao i u cijeloj Habani široke, kuće su nekada bili lijepe, no danas je većina u ruševnom stanju. Danak napretku i utjecaju sovjetskog saveza vidljiv je u modernim zdanjima betonskih nebodera, s 10 ili 20 katova, koji se kao orijaške grdosije izdižu nad starom arhitekturom. Nakon večere u vrtu uz vikanje Pancha, odlučili smo skoknuti do grada. Jedini problem je bio da nismo imali nikakvu kartu, niti pojma gdje je što. No vodili smo se logikom da tamo gdje ima mnogo svjetala mora biti centar. Mario, zamjenik gazde Policarpa, i katica za sve, dao nam je glavne upute kojim smjerom trebamo krenuti. Zapravo smo blizu centra, slijedeći dan smo otkrili da nam treba 20 minuta pješice do Havana Vieja, centralnog dijela grada, no po noći je to izgledalo sasvim drugačije.
Izašli smo u noć obasjanu svjetlima, te polumračnim ulicama krenuli prema Maleconu, šetalištu dugom 8 km, koje je 1901. izgradio James Woods, tadašnji upravitelj otoka. Uz put smo susreli Kubanca, koji se odmah ponudio da nam pokaže put i ide s nama, no odbili smo ga.
U Habani ima semafora, ali osim na dva mjesta u cijelom gradu koji broji preko 2 milijuna stanovnika, naišli smo na samo 2 pješačka prijelaza. I tako smo mi po noći, u nepoznatom gradu, pretrčavali preko mračnih cesta s jedne na drugu stranu, neko vrijeme smo hodali i po širokoj pješačkoj stazi duž Malecona no kako je te večeri bilo poprilično valovito, valovi koji su zapljuskivali obalu, svaki puta bi smočili i cijelo šetalište, te dio ceste pa smo bili prisiljeni hodati i malo po cesti, pa po sredini ceste tamo gdje je bilo otoka, pa s druge strane ulice kada je bilo pločnika, malo se i smočiti kada ga nije bilo. U međuvremenu automobili, i ostala prometala su jurili, bez i malo kočenje po polumračnoj cesti, nismo vidjeli niti jednog turista, samo prostitutke i Kubance koji nam nisu izgledali previše prijateljski. Došli smo do pola puta prema svjetlima i odlučili da je možda ipak bolje da se lijepo vratimo, pa ćemo sutra, po svjetlu i danu istraživati. Naravno tijekom slijedećih dana smo shvatili da su Kubanci vrlo dobrodušni ljudi, jedina napast je u tome da čim vide da ste stranac započnu dijalog na lošem engleskom tipa: Od kuda si ti? Onda slijedi obavezno Koliko dugo si u Habana? I na kraju finale je Imam dobra prava cigara. Jeftino. Samo 1 $USD komad. Hoćeš kupit? Jedini način da ih se riješiti je da ih ignorirate. Dobrodušni su vjerojatno i zato jer ćete na svaki dvadeset metara naići na naoružanog policajca. Većina tih čuvara javnog reda i mira više je snimala lokalne komade nego pratila ostala zbivanja, no i oni su ljudi. I tako nismo se baš prvu večer proslavili, ali smo se barem naspavali.

8. dan –IZGUBLJENI U HABANI
 Drugo jutro, naoružani kartama, vodičem i voljom krenuli smo u avanturu. Prvo je trebalo pronaći Hotel Habana Libre Tryp i tamo «čekirati» avionske karte, zašto ne znam ni dana danas, no kubanski dalmatinci bili su ponovno u akciji. Na ulazu u hotel čuvar, koji domaće, uz izuzetak lijepih mladih djevojaka u pratnji strane gospode, Kubance ne pušta u hotel, predvorje je u svjetlu i zelenilu, nalazimo ured Cubana Aviacion, nacionalne aeroflote, no avaj, Pedra, jedinog službenika koji to može učiniti još nema na poslu. Tek je 11:00 sati, ma stići će on kroz sat vremena, uvjerava nas jedna od njegove tri kolegice koje nisu kvalificirane za tako zahtjevan posao. Dobro. Idemo mi razgledati dućane dok se Pedro ne vrati. Izašli smo natrag u vrevu subotnjeg jutra, no osim nekoliko skupih hotelskih dućana, koji su više-manje svugdje na svijetu isti, ostalih dućana i nema. stoga smo sjeli u prvi bar i popili piće. Nakon sat i pol vraćamo se, no našeg Pedra i dalje nema. Ma samo što nije, evo sad sam se s njime čula. Pola sata. Dobro. Kad smo već tu pričekat ćemo još malo. Razgledavamo hotel, prošlo je pola sata, i opet ništa. Znate mi danas radimo do 1 sat, probajte oko 1, a ako ne sigurno vam je tu u ponedjeljak u 9.00 ujutro. I tako nije nam preostalo ništa nego da čekamo ponedjeljak i nadamo se da će Pedro biti na poslu.
Slijedeći dio plana je bio idemo posjetiti University of Habana, pa kroz park stići do ulice kojom ćemo doći na Plaza de la Revolucion, najvećeg trga u zemlji, na kojem se nalazi 17 metarski spomenik Jose Marti-u, 130 metara visok spomenik revoluciji, a iza je Fidelov ured. Super. Stižemo do grandioznog stepeništa koje vodi prema sveučilištu. Do nas dolazi ljubazni čuvar i objašnjava da se danas ne radi, subota je, te da ne možemo proći, no ako bismo bili tako ljubazni da se vratimo u ponedjeljak. Toliko o našem planu. Idemo onda u stari dio grada. Konzultiramo kartu, pa gdje smo, pa kamo bi trebali ići. Spuštamo se po Calle Zanja i stižemo do parka. Tysona odmah uočava lokalni diler cigara, te ga salijeće ponudama. Tek što se riješio jednog napasnika, eto već drugog. Možda bismo trebali promijeniti ulicu, tu i nema stranaca. Nakon desetak minuta hoda, stižemo do Habana Centro. Ime zvuči dobro, no ako ste mislili da su u centru grada lijepe kuće, cvijeće na prozorima i dućani, gadno ste se prevarili. Većina zgrada je urušena, širi se smrad po truleži, ceste su prljave, Havana Centro izgleda kao da je tuda prohujao treći svjetski rat zajedno sa barem jednim uraganom. U polusrušenim rupama koje su nekada bile kuće žive ljudi. S balkona i prozora visi oprano rublje, ispred se djeca igraju u prašini, a stariji sjede pred haustorima i gledaju žene i komentiraju. Promet je kaotičan, svi jure. Stižemo do zdanja Hotela New York, nekada prestižnog hotela u centru grada, a danas rupe nad rupama. Pokraj je Parque de la Fraternidad, te zdanje Capitolio Nacional-nekadašnje sjedište vlade, koje je danas pretvoreno u muzej. Izgrađen je po uzoru na Capitol Hill. Ispred je Placa Marti-glavni trg, s kinima, barovima, stambenim zgradama. S zadnje strane je ulica Industria, gdje je smještena Real Fabrica de Tabacos Partagas, jedna od najstarijih tvornica cigara u Habani. Osnovao ju je Jaime Partagas 1845., a tu se proizvode neke od najslavnijih kubanskih cigara kao što su Monte Cristo, Romeo i Julieta, ili Cohiba, omiljena cigara Fidela, dok je još pušio.
 Iz daljine sve izgleda lijepo, no kada se malo približite zapuhne vas smrad raspadanja. Nastavljamo prema El Floridita, baru koji je proslavio Hemingway, jer je tu svakog dana pio svoj daiquiri. Ulazimo u elegantnu prostoriju, s dugačkim čankom, nekoliko stolova, te slikama velikog pisca na zidu. Tu je i njegova bista iznad stolice na kojoj je sjedio. I dok nam Roly, glavni konobar,  miješa koktele, promatramo ostale goste. Svi su na Hemingway-om tragu, piju daiquiri, grickaju pržene banane, puše cigare. I barem na trenutak mogu zamisliti da su netko drugi. Nakon dva koktela izlazimo. Vani je već pao mrak. Za danas je bilo dosta. Sutra nastavljamo.

9. dan –  NA HEMINGWAYEVOM TRAGU
Sutradan smo posjetili Finca Vinca, Ernestovu vilu, nedaleko glavnog grada, koju je ostavio narodu Kube, u kojoj je danas njegov muzej. Da sve bude u stilu iznajmili smo crveni Chevrolet iz 1960. godine, s vozačem Raulom. Auto se još dobro drži, nema stakla na prozorima osim prednjeg vjetrobrana, kvake, brzinomjer i pokazivač goriva ne rade. No kabina je prostrana. Sjedala su presvučena crvenom kožom i mekana. I bio je pravi doživljaj voziti se u vozilu starijem od mene. Skoknuli smo i do Marine Hamingway, moderne opremljene, te prvog mjesta gdje smo pronašli supermarket u kojem možete kupiti sve normalne stvari. Tu se svake godine održava turnir u big game-u, a pehar pobjedniku dodjeljuje sam Fidel. A dan smo završili šetnjom po Habana Vieja i ispijanjem mojita u drugom kultnom baru La Bodegita del Medio.

10. i 11 dan –  PLAZA DE LA REVOLUCION, CHE
U slijedeća dva dana posjetili smo nebrojene muzeje; od Muzeja Revolucije, na tri kata, Muzeja Automobila gdje smo vidjeli iste primjerke kao i na cesti, Muzeja religijske umjetnosti, pomorskog muzeja i mnogih drugih. Popeli smo se i na vrh Spomenika Revoluciji, te smo s 126 metara imali odličan pogled na grad. Osvojili smo i sve zvonike u starom dijelu grada, te svjetionik na ulazu u luku, koji se nalazi u sklopu Castillo de los Tres Reyes del Morro, neosvojive utvrde koju su izgradili Španjolci u 16. stoljeću. Englezi su je ipak uspjeli osvojiti. Danas je u tu između ostalog smještene Lučka uprava grada Habane, te Kapetanija u kojoj rade 3 zaposlenika, jer dnevno uplovi i do 8 raznih plovila, kako su nam objasnili.
Vozili smo se starim crnim Dodgeom iz 1957., žutom Ladom iz sedamdestih, prerađenim Fordom T, i drugim čudnim prometalima, posjetili smo Hotel Nacional i Hotel Riviera, koji je izgradio čuveni mafijaški boss Lansky, te uživali u njihovom već pomalo zatamnjenom sjaju.
Šetali smo Maleconom, Paseom Marti, slušali brojne lokalne grupe, u salsa klubovima, ali i na ulici. Gledali smo kako se s puškom lovi riba u centru grada, promatrali život Kubanaca iz prve ruke. I upoznali smo dušu naroda. Naroda koji je sretan jer živi u raju na zemlji, ali i jako dobro svjestan političko ekonomske situacije u kojoj se nalaze. No nitko nikada neće reći javno nešto protiv Fidela i Revolucije, ne samo zato jer se boje. Kako mi je rekao Fernando, postariji Kubanac, Fidel ima strašne ideje, ali je često ispred svog naroda i vremena.
I tako došao je i kraj našeg boravka na Kubi
Što je Kuba? Kilometri predivnih pješčanih plaža, kokosove palme, banane, azurno toplo more, tropska klima, cigare, rum, prelijepe mulato žene, Habana, Santiago. Raj na zemlji. Ta romantična slika o Kubi koju stranci gaje brzo se sruši kada sletite u stvarnost.
Da Kuba je sve to, ali  ljudi nisu sretni, žive u nezamislivoj neimaštini i bijedi. No i dalje su ponosni. Kubanci žive revoluciju svaki dan. Svaki dan se bore s neimaštinom, i ne predaju. Time su postali metafora za cijeli nerazvijeni svijet. Primjer ustrajnosti u borbi protiv nepravde i velikih sila. Jer oni su svjesni da cijena koju plaćaju je cijena slobode, nakon 400 godina imaju svoju državu. A budućnost će pokazati, kako je jednom rekao Fidel, tko je bio u pravu.