Još je Kretska civilizacija u staroj grčkoj (3000-1400 god.pr.n.e.) imala ronioce koji su vadili spužve, te puževe iz porodice Murex, iz kojih su posebnim postupkom radili purpurnu boju. Tu boju su zbog njezine skupocjenosti smjeli nositi samo kraljevi i plemići.

Homer u Ilijadi (750 g.pr.n.e.) spominje ronioce koji rone u potrazi za hranom. Herodot je ispričao priču od grčkom roniocu Scyllasu iz Scione, koji je dišući kroz trsku, potopio flotu perzijskog kralja Xerxesa I, te je nakon toga pod vodom preplivao 15 km da bi došao do Grka, koji su se nalazili na rtu Artemisum.
Aristotel, veliki antički mislilac, te učitelj Aleksandra Makedonskog, spominje njegov zaron u zvonu.
U Antici, vrijeme boravka pod vodom bilo je ograničeno nedostatkom opreme.

Na Istoku, u to vrijeme su već poznate Ama – japanske žene ronioci, te Hae-Nyo, korejske žene ronioci. Još i danas u tim zemljama postoji ta tradicija, te žene ronioci spadaju u posebnu kastu, iako se danas služe nešto naprednijom opremom nego prije tisuću godina, još uvijek rone isključivo na dah.

Leonardo da Vinci, jedan od najvećih umova koji su ikad postojali, napravio je skice za peraje za ruke i noge, te nacrt aparata pomoću kojeg bi čovjek mogao boraviti neko vrijeme ispod površine vode.
Prvi službeno zabilježeni zaron bio je 1553. godine u jezeru Nemi u Italiji. Gugliermo Lorena boravio je na dnu jezera jedan sat u ronilačko zvonu. 1616. Franz Kessler je napravio veće zvonu, u kojem je postojala rezerva zraka, a 1690. Edmund Haley je konstruirano drveno zvono u kojem je boravio preko sat vremena na dubini od 16 metara.

1825. godine William James je napravio autonomno ronilačko odijelo s rezervom zraka.

1837. August Siebe je konstruirao meki ronilački skafander, koji su još do nedavna koristili npr. naši krapanjski spužvari. Oko 1860. godine Benoist Rouquayrol je patentirao prvi regulator koji je davao zrak na zahtjev, no njegov izum nije pronašao praktičnu primjenu.

Godine 1926. Le Priee je napravio prvi ronilački aparat na komprimirani zrak sa stalnom opskrbom. Ronilac je disao preko piska ili maske s obrazinom.

Tek 1943. godine, Jacques-Yves Cousteau i Emil Gagnan stvaraju regulator na zahtjev, te ga spajaju s bocom na komprimirani zrak u jednu cjelinu. Time je započela era naglog razvoja ronjenja, koje je konačno postalo dostupno svima, iako će proći još skoro trideset godina da bi ronjenje postalo masovni sport.
Danas, zahvaljujući razvoju tehnike, tehnologije i znanja ronilačka oprema postaje sve sigurnija, kvalitetnija, ali i sofisticiranija.

Popularizaciji ronjenje doprinjeli su i Hans Hass, koji je snimao dokumentarce o ronjenju, od koji je prvi bio o morskim psima koji obitavaju u grčkim vodama, te legendarni film Cousteaua i Dumasa Svijet tišine, koji pokazuje prirodna bogatstva i raznolikost podmorja Crvenog mora.

Razvojem opreme ukazala se i potreba za obukom, pa su tako već krajem pedesetih nastale prve ronilačke škole, od kojih su najpoznatije NAUI i CMAS. Sedamdesetih godina nastaje pravi boom u ronjenju, te se u to doba razvijaju mnoge druge (npr. PADI, SSI, …….).

Danas se ronjenje dijeli na nekoliko grana; ronjenje u vojne svrhe, komercijalno, rekreativno, profesionalno, te tehničko ronjenje. Svaka od tih grana ima svoje specifičnosti i zakonitosti. Tako na primjer vojni ronioci rone uglavnom na zatvoreni krug disanja, u koje se izdahnuti plin (zrak ili neka druga mješavina), pročišćava, te ponovno vraća u sistem, tako da ronilac može boraviti pod vodom i po nekoliko sati, nema mjehurića koji bi mogli neprijatelju otkriti gdje se ronilac nalazi, roni se prvenstveno u suhim odijelima, ne samo zbog pothlađivanja, već i da bi se izbjegla eventualna kontaminacija. U Zaljevskom ratu, najveći problem vojnih ronilaca je bio da su ronili u suhim odijelima u vodi temperature preko 25 C, te da su se zbog toga cijelo vrijeme pregrijavali (zamislite da Vas netko u zimskoj bundi stavi u sanunu).

Komercijalno ronjenje je ronjenje u svrhu izvođenja raznih radova pod vodom, npr. zavarivanja, pregleda brodova, pregleda naftnih platformi. Kako se dosta često radovi izvode na velikom dubinama (i preko 100 metara) komercijalni ronioci uglavnom rone na mješavine kao što su trimix ili heliox, te borave u saturaciji.

Rekreativno ronjenja je kao što mu i ime kaže ronjenje namijenjeno ljudima koji se ronjenjem bave iz razonode i zadovoljstva. Prvenstveno se roni na otvoreni krug disanja, dišući zrak, te u mokrih ili suhim ronilačkim odijelima, zavisno o temperaturi vode. Danas se sve češće u rekreativnom ronjenju koristi i nitrox (o plinskom mješavinama i njihovoj uporabi pričat ćemo više u poglavljima o fizici i dekompresiji), te poluzatvoreni krug disanja. Dubina ronjenja je ograničena do 40 metara dubine.

Profesionalno ronjenje je grana rekreativnog ili tehničkog ronjenja ………… njime se bave voditelji ronjenja, pomoćnici instruktora i instruktori.

Tehničko ronjenje je posebna grana ronjenja koja zahtjeva uporabu posebne opreme, obuku i disciplinu van granica rekreativnog ronjenja. Roni se na dubinama preko 40 metara, uz uporabu plinskih mješavina. Danas se sve više rekreativnih ronilaca počinje baviti tehničkim ronjenjem.